Tko sam ja? U potrazi za profesionalnim identitetom

Početak nove školske godine mojoj je obitelji donio veliku promjenu – moja kćer krenula je u prvi razred osnovne škole. Ovih dana promatram je (ne bez doze sjete) kako ulazi u svijet novih uloga, pravila, odnosa. Svaki dan donosi neku promjenu u tome kako vidi sebe, što joj je važno i kako se predstavlja drugima.

Često se kaže da dijete koje ode u školu ujutro nije isto dijete koje se vrati poslijepodne kući. I zaista je tako. Svako iskustvo mijenja, dodaje novo znanje, novu perspektivu ili vještinu. Proces učenja oblikuje identitet, pa dijete kroz školu ne usvaja samo gradivo, nego neprestano postaje netko novi.

Koliko se taj proces razlikuje kod nas odraslih?

Pitanje “Tko sam ja?” ne postavljamo samo u djetinjstvu i adolescenciji, nego i kasnije. Mnogi misle da se identitet jednom formira i zatim ostaje stabilan, no stvarnost je drugačija. Mijenjamo se cijeli život, osobito kada dođemo do prekretnica koje traže redefiniranje profesionalnog puta.

Identitet kao proces, a ne gotov proizvod

Psiholog Erik Erikson naglašavao je da se ljudski razvoj odvija kroz niz faza, a svaka od njih nosi nove izazove. Ono što odaberemo i izgradimo u jednoj fazi može se promijeniti u drugoj. Identitet nije gotov proizvod, nego proces, nešto što se neprestano oblikuje i preispituje.

Slično tome, gestalt psihologija govori o pet stupova identiteta: tjelesni, socijalni, profesionalni, materijalni i vrijednosni. Kad se jedan od tih stupova promijeni, cijeli identitet dobiva novi oblik.

Profesionalni identitet posebno je naglašen jer je rad često ono kroz što nas drugi (ali i mi sami) definiraju i promatraju. On je važan i zato što ne oblikuje samo ono što radimo, nego i način na koji vidimo sami sebe. To utječe na naš osjećaj vrijednosti, pripadnosti i svrhe. Kada je profesionalni identitet usklađen s našim vrijednostima i snagama, daje nam stabilnost i samopouzdanje. No, kada to nije slučaj – donosi sumnju, nezadovoljstvo i nemir.

Zato ne iznenađuje da se mnogi upravo u prijelaznim razdobljima (poput rane jeseni) počinju pitati “Koji je moj put?” i “Jesam li na pravom mjestu?”.

Promjena kao prirodan dio puta

Uostalom, i sama sam prošla kroz razdoblje redefiniranja profesionalnog puta, kada ono što sam godinama gradila više nije odražavalo ono što sam u međuvremenu postala. Bilo je to zahtjevno i neizvjesno razdoblje, ali mi je još jednom pokazalo da promjena, iako nelagodna, otvara prostor za održiviji odnos prema radu i životu.

Rana jesen u poslovnom svijetu često ima kontekst novog početka. Nakon ljetne stanke vraćamo se uobičajenom poslovnom ritmu, rade se planovi i ciljevi za novu godinu, definiraju smjernice. To je istodobno i razdoblje kad se intenzivno ulazi u projekte i hvata u koštac s izazovima koji nas čekaju do kraja godine.

U takvim trenucima prirodno je preispitati vlastiti profesionalni identitet, postavljanjem i iskrenim odgovaranjem na pitanja poput:

• Jesam li zadovoljan/a ulogom koju imam?
• Što želim da moj rad donosi u sljedećem razdoblju?
• Trebam li nastaviti istim putem ili napraviti pomak?

Tabu ili prilika?

Dugo je vrijedilo nepisano pravilo, današnjim generacijama potpuno strano, da se jednom izabrano zanimanje “nosi” do kraja života. Starije generacije često su se zapošljavale u jednom poduzeću i tamo provodile desetljeća. Promjena posla ili struke smatrala se rizikom, pa čak i neuspjehom.

Ponekad nas posao koji smo godinama gradili počne gušiti. Nekad to bude tiho nezadovoljstvo, a nekad nagla spoznaja: “Ovo nisam više ja”.

Danas je drukčije. Tržište rada se mijenja često neshvatljivom brzinom, tehnologija otvara (i zatvara) nova zanimanja, a profesionalne uloge se redefiniraju. Normalno je mijenjati poslove, pa čak i potpuno nove karijere započinjati u četrdesetima ili pedesetima.

Generacija Z posebno naglašava fleksibilnost, smisao i ravnotežu. Za njih nije toliko važno gdje će biti za par godina, već što je to što ih trenutačno motivira i što je u skladu s njima.
U tom smislu, promjena profesionalnog identiteta više nije iznimka, nego postaje sve češća i uobičajenija.

Što kada shvatimo da stari identitet više ne radi za nas?

Ponekad nas posao koji smo godinama gradili počne gušiti. Nekad to bude tiho nezadovoljstvo, a nekad nagla spoznaja: “Ovo nisam više ja”. Taj osjećaj može biti zastrašujuć, jer je profesionalni identitet važan stup našeg ukupnog identiteta. Ako nisam više ta uloga, što mi onda ostaje?

U takvim trenucima pomaže dati sebi dopuštenje da se identitet mijenja. Kao što nismo isti ljudi koji smo bili u osnovnoj školi, tako ni profesionalni identitet ne mora biti isti u tridesetima, četrdesetima ili pedesetima.

Identitet nije jednoznačan

U različitim situacijama pokazujemo različita lica: na poslu smo stručnjaci, kod kuće partneri, roditeljima smo djeca, našoj djeci roditelji, u društvu smo prijatelji…

Ono što je bitno je da između tih različitih lica postoji kontinuitet, da ne moramo nositi maske koje nas iscrpljuju, nego da svaka uloga, pa i profesionalna, barem djelomično odražava ono što jesmo i što želimo biti.

Pitanja koja pomažu

Ako imate dojam da ste “zapeli” ili da vaš profesionalni identitet više ne odražava ono što danas jeste, ne morate odmah imati sve odgovore. Možete si pomoći tako da zastanete i iskreno odgovorite na nekoliko jednostavnih, ali važnih pitanja.

1. 1. Koje vrijednosti su mi sada najvažnije?
 Jesu li iste kao prije pet ili deset godina? Ako nisu, što se promijenilo i zašto?
2. 2. Što želim da moj rad govori o meni?
 Želim li da me ljudi prepoznaju po stručnosti, kreativnosti, rezultatima… ili nečemu drugome?
3. 3. Što mi donosi energiju, a što me iscrpljuje?
 Koje aktivnosti, uloge i odgovornosti u poslu me pune i daju mi osjećaj smisla, a koje me guše?

Ova pitanja ne daju brze odgovore i rješenje, ali otvaraju prostor za promišljanje i male pomake. A upravo ti mali pomaci često vode do većih i trajnijih promjena.

Promjena profesionalnog identiteta ne znači nužno okrenuti život naglavačke. Ona može biti postupna. Neka to budu mali koraci, npr. prihvaćanje novih projekata, ulazak u novu ulogu unutar iste organizacije, dodatno obrazovanje, istraživanje drugih područja… Nekad je dovoljan i samo drugačiji odnos prema poslu koji već radimo.

Ono što je važno zapamtiti dok smo u potrazi za profesionalnim identitetom je:

• Normalno je da se profesionalni identitet mijenja
• Promjena ne mora značiti odustajanje, nego usklađivanje s onim tko i što smo danas
• Uvijek je dobar trenutak za osvijestiti svoje smjernice i donijeti odluku koja će oblikovati sljedeće razdoblje.

“Tko sam ja” nije pitanje na koje dajemo jedan konačan odgovor. To je pitanje koje se stalno vraća i svaki put donosi novu perspektivu. Identitet nije unaprijed zadan, nego ga oblikujemo izborima koje donosimo.

Posebno kada je riječ o profesionalnom identitetu, vrijedi se sjetiti da imamo pravo na promjenu.

Kolumna je objavljena na portalu Točka na i.